Radnici i radnice u Federaciji BiH se uporno guraju u ralje robovlasnika. Naime, Vlada Federacije BiH, predvođena premijerom Novalićem, od samog početka svog mandata je radila sve na tome da legalizuje sadašnje nepoštivanje propisa iz radno-pravnih odnosa, što je svoj vrhunac doživjelo jučerašnjim jednoglasnim usvajanjem teksta Zakona o radu na sjednici Vlade FBiH. Usvojeni tekst je, ustvari, spisak želja poslodavaca koje je premijer Novalić pretočio u zakonske odredbe, pri tome se oglušivši na sve pozive sindikata da se socijalnim dijalogom dođe do kompromisa i rješenja koja su prihvatljiva za sve socijalne partnere. Mjesecima su trajali pokušaji sindikata da se razgovori o Zakonu o radu vode na demokratski način i u okviru za to predviđenih institucija. Međutim, ni premijer ni poslodavci nisu bili spremni za to. Umjesto toga, koristili su sve moguće resurse, uključujući i one iz medjunarodne zajednice, da različitim pritiscima privole sindikat da pristane na derogiranje prava radnika i radnica, te da prihvati novi zakon o radu. Tako su direktno ili indirektno na stranu poslodavaca i vlade stali i Evropska komisija u BiH, predstavnici Evropske unije u BiH, kao i određene ambasade. Očigledno je svima njima cilj bio i jeste da se radnici i radnice u Federaciji BiH još više osiromaše i postanu najjeftinija radna snaga u Evropi, a sve kako bi omogućili da vlasnici kapitala, domaćeg i onog inostranog, još više povećaju svoje bogatstvo. Kako drugačije tumačiti izjavu visokog dužnosnika EU da je zapošljavanje u BiH skupo, ako se zna da je najniža plata u FBiH, po važećim propisima, trenutno 360 KM.
Sindikatu je bilo jasno da će dolaskom premijera Novalića na to mjesto u značajnoj mjeri oslabiti dijalog koji smo nekada imali sa izvršnim vlastima u FBiH, jer se radi o čovjeku koji je do juče i sam bio poslodavac. Da smo bili upravu, govore i izjave koje su prethodnih mjeseci davali kako premijer, tako i gospoda Čengić i Pandurević iz Udruženja poslodavaca FBiH. Koristeći floskule o “društveno odgovornim i socijalno osjetljivim” poslodavcima, istovremeno su “zaboravljali” poslodavce kod kojih radnici rade neprijavljeni, a u najboljem slučaju rade po 15 sati dnevno bez adekvatne zaštite na radu, prijavljeni su na minimalnu platu i nemaju godišnji odmor u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorima. Znajući sve to smo, ipak, pokušavali razgovarati s njima, želeći zaštiti bar minimum prava radnika i onemogućiti ih u namjeri da se trenutno izrazito loše stanje kada je riječ o poštivanju zakona doista i legalizuje. Nažalost, vrlo često smo nailazili na nerazumijevanje ne samo njih, već i unutar našeg članstva. Konstatno su pokušavali da unesu razdor unutar sindikalne porodice i time otupe oštricu sindikata. Koliko su u tome uspjeli pokazat će spremnost naših članova da, predvođeni sindikatom, okupiraju Parlament FBiH, kad se na dnevnom redu nadje ovaj tekst Zakona o radu i spiječe one, koji platu dobijaju zahvaljujući nama i našim doprinosima, da usvoje odredbe kojima će se umanjiti, pa čak i potpuno ukinuti naša prava.
Ostali smo sami. Radnici i sindikat su ostali usamljeni u borbi za pravdu i radnička prava. Ali to nas neće zaustaviti. Probali smo razgovorom, nudili dijalog, predlagali rješenja, imali smo razumijevanja, sad je kraj. Ostali su nam protesti i ulica. Vrijeme je da iskoristimo i posljednji vid sindikalne borbe za zaštitu naših prava.
Svim radnicima i radnicama, bez obzira iz kojeg sektora dolaze, svim zaposlenim i nezaposlenim, penzionerima, studentima, svima nam je mjesto ispred Parlamenta Federacije BiH na dan usvajanja Zakon o radu. Dužni smo to ne samo sebi, već i generacijama koje dolaze iza nas. Ako sada dozvolimo da se ukinu naša osnovna prava, nikada više se niko u BiH neće uspjeti izboriti za njih. Na strani poslodavaca, Vlade, inih kapitalista su novac i utjecaj. Naša jedina snaga je u našoj brojnosti. I zato se nadam da ćemo tog dana pokazati da smo tu, da nas ima, da znamo i da možemo. Premijer je rekao da ne želi vruću jesen. E pa, imat će vruće ljeto.
Ismet Bajramović, predsjednik